Slaviša Žungul - Onda je 3. prosinca u posljednjem jesenskom kolu u Split stigla vodeća momčad lige, Sarajevo sa strašnim Safetom Sušićem i Radomirom Savićem. Pamtim svaki trenutak, i svaki od Hajdukovih pet golova: Krstičević, Primorac, Zlatko Vujović i Žungul. Zabio je dva i otišao s travnjaka ispraćen ovacijama: bili smo jesenski prvaci. Tada smo posljednji put vidjeli Slavišu Žungula. Koji tjedan kasnije puknut će jedna od najvećih afera jugoslavenskog nogometa. Nezadovoljan statusom u Hajduku, Slaviša će s Moni Kovačič otići u New York, da se za veliku lovu oproba u američkoj ligi. Imao je, međutim, samo dvadeset četiri, a tada se u inozemstvo nije smjelo prije dvadeset osme i odsluženog vojnog roka, pa je Fudbalski savez Jugoslavije kod Fife isposlovao za njega zabranu igranja za bilo koji klub na kugli zemaljskoj. Tvrdoglavi Žungul nije htio priznati poraz, i za dvadeset somova dolara potpisao je za New York Arrowse, klub iz Major Indoor Soccer League, bizarne američke verzije malog nogometa s hokejaškim mantinelama. (Piše Boris Dežulović)
Ante Mladinić - Novinarska legenda tog starog Bićinog Hajduka i Splita bio je Miljenko Smoje. A dan poslije Hajdukovog stotog rođendana je Valentinovo, ujedno i rođendan velikog kroničara Splita i Hajduka koji se gotovo svakodnevno družio s Bićom Mladinićem, od djetinjstva i mladosti pa do zrelije dobi kad su Biće i Smoje skloni već kavanskom životu. Biću se u svako doba moglo u Splitu naći ili u Bellevue kavani na Rivi, ili kod Srdanovića u jednoj konobi na Zenti bliže Bačvicama gdje su kartali viđeniji Splićani, intelektualci, suci, liječnici… Biće je obavezno pio čašu bijelog s umočenom breskvom, nešto ala sangrija. - Bolje da te u Splitu radi dvi-tri čaše vina proglase pijančinom, nego pederom, jer nešto ti moraju nać - govorio bi Biće. (Piše Mario Garber)
Bernard Vukas - Kako se Bajdo zapravo zaljubio u Hajduk? I odgovor na to pitanje zna Amigo. - Ljubav datira od 1943. godine, kada je Vukas još igrao za juniore Concordije. Igrala se takozvana ‘korisnica’ za Hajduka, zagrebački klubovi protiv Ličana. tada je Bajdo odigrao prvu utakmicu u korist hajduka, a 1947. godine odveli su ga u Split. Iako se vratio u Zagreb, srce je zauvijek ostalo u Splitu... (Piše Tomislav Židak)
Milan Rapaić - Kad navijači biraju Rapaić je svakako jedan od najomiljenijih nogometaša u novijoj povijesti Hajduka. A zašto je baš on toliko obožavan, navijači objašnjavaju samo s jednom rečenicom: “Miki Rapaić je kralj!” I to je dovoljno. Jer tako je to s navijačima. Njihove simpatije često poberu nogometaši koji su po nečemu drugačiji, posebni. A Miki Rapaić je zaista bio osobit nogometaš. Bio je jedan od onih koji se igraju nogometa, a to je karakteristika samo najvećih. Za Rapaića nogomet je bio užitak, igra, i ništa drugo. Često je teško objasniti zašto neke nogometaše navijači doslovce obožavaju, pa makar oni bili povučeni i samozatajni, a drugi koliko god se trudili ne mogu zaslužiti takav status. Evo kako to objašnjava Rapaić. “Zašto me navijači obožavaju? Zato što nikad nisam puno pričao. Moje je bilo da igram, a ne da pričam. Ja govorim na terenu. Poštujem posao novinara i to je jedini razlog zašto dajem intervjue. Da se mene pita ne bi razgovarao ni sa kim. Igrač se dokazuje na terenu, a ne preko novina. Nikad mi to nije bilo važno, važno je samo ono što pokazuješ na terenu.” (Piše Alen Orlić)
